2018-03-30

100 godišnjica 31. marta - Dan genocida nad Azerbajdžancima

Prošlo je 100 godina od genocida koji su Armenci počinili protiv Azerbajdžanaca u martu i aprilu 1918. godine. Dan genocida nad Azerbajdžancima je obilježen 31. marta u Republici Azerbajdžanu kako bi se obilježilo sjećanje na krvavi masakr počinjen na Azerbajdžancima u martu 1918.

Ubrzani razvoj naftne industrije u Bakuu u kasnom 19. i početkom 20. vijeka je privukao val migracije Armenaca u grad. Kao jedan od glavnih industrijskih centara u carskoj Rusiji, Baku je prošao kroz pojavu industrijskog proletarijata i revolucionarnog žara. Armenski radnici, čiji se broj značajno povećao u ranom 20. vijeku, su aktivno učestvovali u revolucionarnim i socijalističkim pokretima u Bakuu. Uoči prve ruske revolucije (1905.-1907.), Armenska nacionalistička stranka Dashnaksutyun je počela širiti nacionalističke ideje među armenskim radnicima u Bakuu. Koristili su revolucionarne ideje kako bi promovirali vlastiti nacionalistički program. Inspirirani idejama o stvaranju "Velike Armenije", Armenci su proveli niz krvavih masakra protiv Azerbajdžanaca u razdoblju od 1905. do 1907. godine. Stotine azerbajdžanskih naselja su uništena i potpuno razorena, a hiljade civila su brutalno ubijeni.

Masakr iz 1918. godine je bio vještije pripremljen i nemilosrdnije proveden čin od napada 1905-1907. Pobjeda boljševika tokom ruske revolucije 1917. godine, a time i saradnja s njima, dala je stranci Dashnaksutyun način za glatku realizaciju njihovih nacionalističkih ciljeva. Iskorištavajući situaciju koja je uslijedila nakon oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine, armenski nacionalisti su počeli provoditi svoje planove pod zastavom boljševizma. Vođa ruskih boljševika Vladimir Lenjin je 1918. godine imenovao etničkog Armenca Stephana Shaumyana za vanrednog komesara Kavkaza. Do tada su boljševici preuzeli vlast u Bakuu i gledali su na armensku stranku Dashnaktsutyun kao na izvor podrške za uklanjanje utjecaja azerbajdžanske nacionalne stranke Musavat u Bakuu i regijama. U tom smislu interesi boljševika i Dashnaka su se podudarali marta 1918.

Govoreći na sastanku Sovjeta Bakua 2. marta 1918. godine, Shaumyan je snažno kritizirao stranku Musavat, optužujući je za odcjepljenje Azerbajdžana od Rusije. Na samom početku tragičnih događaja, Sovjet Bakua je pod izgovorom borbe protiv revolucionarnih elemenata, pokrenuo plan da likvidira Azerbajdžance širom pokrajine Baku. Po priznanju Stephana Shaumyana, 6000 vojnika Sovjetskog saveza i 4000 naoružanih muškaraca iz stranke Dashnaksutyun je učestvovalo u masakru civila Azerbejdžanaca. Armensko-boljševičke jedinice su 30. marta napale Baku salvama iz brodske artiljerije. Zatim su naoružani Dashnaci napali kuće Azerbajdžanaca i izvršili nemilosrdno klanje. Pokolj je postao još nemilosrdniji 31. marta i prvih dana aprila. Hiljade civila Azerbejdžanaca je ubijeno samo zbog njihove etničke pripadnosti. U tom su razdoblju armensko-boljševičke jedinice pobile više od 20.000 azerbajdžanskih civila u Bakuu: ljudi su spaljivani u svojim domovima, ubijani i mučeni s neusporedivom okrutnošću. Kao rezultat toga, u prvih pet mjeseci 1918. godine ubijeno je više od 16.000 ljudi u krajnjem barbarizmu u pokrajini Guba, a uništeno je ukupno 167 sela, od čega 35 više ne postoji do danas.

Armenci su instalirali mitraljeze na raznim mjestima grada kako bi pucali na one koji su pokušavali pobjeći. Avanes Apresyan, armenski oficir, je bio jedan od aktivnih učesnika masakra Azerbajdžanaca i napisao je u svojim memoarima pod nazivom "Ljudi su bili ovakvi", da su samo u Bakuu ubili 25.000 Azerbajdžanaca u masakru u martu. Međutim, genocid nad Azerbajdžancima koji su provodili Dashnaci nije bio ograničen na Baku. Armenci su u kratkom vremenu počinili masakre u Shamakhyu, Gubi, Irevanu, Zengezuru, Karabahu, Nakhchivanu i Karsu. Otkriće masovnih grobnica u regiji Guba u Azerbajdžanu u 2007. potvrđuje armensku nečovječnost. Proučavanje mjesta pokopa je otkrilo da su tokom armenskog napada na Gubu 1918. godine ljudi bili podvrgnuti nasilju bez presedana i okrutno ubijani. Grob sadrži ostatke masovnih ukopa lokalnih stanovnika. Uz tursko-muslimansku populaciju, armenske su snage također pobile i lokalne Židove i Lezgine. Čak i oni koji su zahtijevali kraj masakra, uključujući Ruse ili Gruzijce su bili žrtve na brutalan način na različitim mjestima u zemlji.

S.Shaumyan se pohvalio armenskom brutalnošću nad Azerbajdžancima: "U bitkama smo ostvarili sjajne rezultate. Neprijatelj je potpuno uništen. Natjerali smo ih da prihvate naše uslove i oni su ih potpisali". Shaumyan je besramno opravdavao učestvovanje oružanih snaga stranke Dashnaksutyun u pokolju Azerbajdžanaca u Bakuu. U pismu od 13. aprila 1918., upućenom Vijeću narodnih komesara Ruske Sovjetske Savezne Socijalističke Republike, Shaumyan opravdava grozne zločine kako slijedi: "prisutnost nacionalnih podjela je djelomično obilježila građanski rat kao nacionalni masakr, ali nije bilo moguće učiniti drugačije.

Učinili smo to namjerno. Siromašni muslimani su mnogo propatili, ali sada su se pridružili boljševicima i sovjetima... nafta nam je već na raspolaganju". Njemački istraživač Erikh Figle je u svom istraživanju "Istina o teroru. Armenski terorizam - korijeni i razlozi" govorio o aktivnosti Shaumyana 1918. godine i naglašava da je njegov cilj bio da armenizira Baku „svim sredstvima“.

Prema različitim procjenama, u Bakuu je ubijeno 12.000 do 30.000 ljudi u samo tri dana. U tom smislu, S. Shaumyan, predsjedavajući Sovjeta Bakua, nije sakrio svoje zadovoljstvo: "Bili smo preplašeni nacionalnom strukturom našeg grada. Bojali smo se da bi borba mogla poprimiti neželjenu boju. Čak smo morali posegnuti za armenskom Dashnak brigadom. Nismo si mogli dopustiti luksuz da odbijemo njihove usluge. Armensko nacionalno vijeće je samostalno izvršavalo hapšenja, pretrese, rekviziciju, itd. Međutim, pobjeda je toliko velika da malo zasjenjuje stvarnost". Oslanjanje Sovjeta Bakua na snage Dashnaka je izazvalo bijes među boljševicima drugih nacionalnosti. Jedan od svjedoka genocida nad Azerbajdžancima, boljševik Blyumin je kasnije u svojim memoarima napomenuo: "Tokom događaja 1918. godine, mi smo se obratila jedinicama Dashnaka, budući da nismo imali vlastite oružane snage. Ipak, vojnici Dashnaka su obavili svoj prljavi posao. Oni su pretvorili građanski rat u nacionalno čišćenje, tako što su pobili do 20.000 siromašnih Azerbajdžanaca".

Događaji iz marta 1918. godine su postali fokus pažnje nakon proglašenja Azerbejdžanske Demokratske Republike (ADR). ADR je osnovao vanrednu komisiju za istrage (EIC) 15. jula 1918. godine kako bi se istražilo nasilje nad populacijom Azerbejdžanaca. Važna osobina ove komisije bila je činjenica da se sastojala od najboljih advokata toga doba koji su predstavljali različite nacionalnosti: Ruse, Židove, Poljake, Gruzijce, pa čak i Armence. Ti faktori svjedoče o sposobnosti i nepristranosti EIC-a. Materijali koje je EIC prikupio do augusta 1919. su u 36 knjiga i 3500 stranica. Na temelju ovih dokaza, EIC je pripremio 128 izvještaja nacrta za podnošenje tužbi protiv 194 osobe optužene za različite zločine protiv mirnog stanovništva. Tako su do sredine augusta uhapšene 24 osobe u Bakuu i oko 100 ljudi u Shamakhyu. Ovo je bio prvi pokušaj provođenja političke i zakonske procjene politike genocida počinjene protiv Azerbajdžanaca. Međutim, pad Azerbajdžanske Demokratske Republike je učinio da nije bilo moguće dovršiti taj posao.

Nakon što je 1991. godine obnovila svoju nezavisnost, Republika Azerbajdžan je nastavila političku procjenu genocida iz marta 1918. godine i predana je da završi nedovršene pokušaje ADR-a da donese pravdu. Uoči obilježavanja 80. godišnjice tragedije, tadašnji predsjednik Heydar Aliyev je izdao dekret kojim je proglasio 31. mart kao nacionalni dan žalosti. Dekret je postao ključni dokument za provođenje političkih i pravnih procjena genocidnih djela počinjenih protiv Azerbajdžanaca početkom 20. vijeka. Dekret također pokazuje predanost Azerbajdžanaca njihovim nacionalnim vrijednostima, historijskim korijenima i domovini. Istovremeno, obilježavanje Dana genocida nad Azerbajdžancima podiže svijest svjetske zajednice o činjenicama masakra i etničkog čišćenja nad Azerbajdžancima u prošlosti i sadašnjosti.

Search in archive