Izjava Delegacije Republike Azerbejdžan u primjenjenom pravu na odgovor na izjavu premijera Republike Azerbejdžan na Generalnoj Debati 73. sjednice Generalne skupštine UN-a

Tražili smo dopuštenje da odgovorimo na izjavu ministra Republike Armenije koju je saopćio jučer na Generalnoj Debati.

Prvi utisak je, da je govornik, još uvijek pod utiskom onoga što on naziva „Velvet Revolucija“, i još uvijek vođen populističkom i veoma kontradiktornom retorikom, zbunio Generalnu skupštinu UN-a  spominjući  ulice Erevana i Gjumra.

I dok ministar Armenije nije bio probirljv u svom izboru riječi kojima okrivljuje vanjsku vladu njegove zemlje za autoritarna prava, korupciju i supresiju demokratskih i ljudskih prava, njegov komentar o trenutnom konfliktu između Armenije i Azerbejdžana se malo razlikuje od uporne frazeologije koju su koristili njegovi prethodnici od ranije. Kao rezultat, izjava ministra Armenije je samo još jedan bezuspješan pokušaj sa razarajućim posljedicama u poricanju činjenica i odgovornosti za pokrenuti rat protiv Azerbejdžana.

Poznato je da je Armenija upotrijebila vojnu silu kako bi zauzela teritorij Azerbejdžana, to se odnosi na područje Nagorno-Karabah, sedam susjednih okruga kao i na neke enklave, i kako bi tamo uspostavila rasistički manjinski režim. Rat vođen od strane Armenije odnio je na desetine hiljada života, uništio mnoge gradove, lokalna mjesta i sela, i rezultirao prisilnim protjerivanjem više od milion Azera iz njihovih domova, dok je na hiljade ljudi nestalo u toku oružanog sukoba.

Tvrdnje i pogrešne interpretacije kojima smo svjedočili u izjavama ministra Armenije naročito su zapanjujuće za UN, čije je Vijeće Sigurnosti usvojilo četiri rezolucije u kojima osuđuje upotrebu sile protiv Azerbejdžana kao i bombardovanje i okupiranje teritorija Azerbejdžana, i u kojima ponovo potvrđuje poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Azerbejdžana, nepovredivost međunarodnih granica i nedopustivost  primjene sile u zauzimanju teritorije.

Dalje, u odgovoru na armenske teritorijalne pretenzije, tvrdnje i nasilne akcije, Vijeće je ponovo potvrdilo da je Nagorno-Karabah sastavni dio Azerbejdžana, i da zahtijeva hitno, potpuno i bezuvjetno povlačenje okupatorskih sila sa svih već okupiranih područja.

Drugim riječima, u rezoluciji, Vijeće sigurnosti je potvrdilo činjenicu da je izvršena primjena vojne sile protiv Azerbejdžana; takvi postupci su protivzakoniti i nisu u skladu sa zabranom o upotrebi oružanih snaga u međunarodnim odnosima, i u suprotnosti su sa Poveljom UN-a i njenom svrhom; i potvrdilo je da ovakvi postupci predstavljaju očiglednu povredu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Azerbejdžana.

Ne iznenađuje ni to da je ministar Armenije u svom obraćanju namjerno izostavio rezolucije Vijeća Sigurnosti. Na isti način je izostavio spomenuti druge značajne međunarodne dokumente usvojene u vezi sa sukobom.

Proglašene obaveze i radnje od strane Armenije su oduvijek bile u suprotnosti sa ciljem mirnog rješenja sukoba. I izjava ministra Aremnije također nije izuzetak. Zapravo, upotrijebivši vojnu silu u okupaciji teritorije suverene Države, Armenija je pokazala vlastito čvrsto ubjeđenje u postojanju alternative za političko rješenje.

Tvrdnje o novom mitskom genocidu izvršenog nad narodom Armenije predstavljaju još jednu laž. Dovoljno je spomenuti da je Azerbejdžan, za razliku od Armenije koja je sprovela politiku potpunog etničkog čišćenja nad svojom teritorijom kao i nad okupiranim područjem Azerbejdžana od svih ne-Armenaca, do današnjih dana sačuvao etničke i kulturne raznolikosti, da je dom desetinama hiljada Armenaca koji žive u miru, harmoniji i dostojanstvu u glavnom gradu Baku, kao i u drugim dijelovima zemlje.

Sve izjave armenskog vođe o demokratiji, o ljudskim pravima i mirnom rješenju sukoba su besmislene, i ostaće samo prazne riječi, ukoliko ih ne sprovedu u djela i na taj način zaustave okupaciju teritorija Azerbejdžana, i time omoguće siguran i dostojanstven povratak prislino iseljenog azerskog stanovništva u njihove domove i mjesta u Nagorno-Karabahu, kao i povratak u druga okupirana područja Azerbejdžana.

Da bi se postigao takav cilj, koji je imperativ,  a ne kompromis, moraju se stvoriti neophodni uvjeti za rješavanje drugih problema uz direktno, jednako i potpuno učešće obje zajednice oblasti Nagorno-Karabah unutar ustavnih i zakonskih okvira Azerbejdžana.

Armenska aneksionistička i kolonijalna politika nema nikakve izglede za uspjeh. Oblast Nagorno-Karabah bila je i ostat će neodvojiv dio Azerbejdžana. Vojna okupacija područja Azerbejdžana je trenutna i nikada neće izazvati politički ishod koji Armenija priželjkuje. Erevan će morati odustati od uzaludnih pokušaja vođenja vlastitog naroda u zabludu kao i međunarodnu zajednicu, i konstruktivno se angažovati u pronalasku mirnog rješenja sukoba, pridržavati se i ispuniti svoje međunarodne obaveze.